Mnogi ljudi veruju da je za promenu dovoljno doneti čvrstu odluku.
“Od sutra neću jesti slatkiše.”
“Od ponedeljka krećem na dijetu.”
“Samo treba da imam više volje.”
Da je zaista tako jednostavno, gojaznost ne bi bila jedna od najčešćih hroničnih bolesti današnjice.
Jahač i slon – priča o svesnom i nesvesnom umu
Psiholog Džonatan Hajt opisao je odnos svesnog i nesvesnog uma metaforom jahača i slona.
Zamislite da je vaš svesni um mali jahač. On razmišlja, planira, analizira i donosi odluke. On želi zdravlje, želi da smrša i zna šta bi trebalo da jede.
Ali ispod njega nalazi se ogroman slon – vaš nesvesni um.
Slon ne razmišlja logično. Njega pokreću emocije, navike, hormoni, iskustva i stari biološki programi koji su nastajali milionima godina evolucije.
Dok ste odmorni, siti i smireni, jahač i slon kreću se istim putem.
Međutim, kada ste pod stresom, neispavani ili usamljeni, kada su insulin, grelin i dopamin poremećeni, slon često preuzima kontrolu.
Tada se zateknete kako otvarate frižider gotovo automatski.
Ne zato što ste slabi, i što nemate karakter.
Već zato što je mozak uključio stari program preživljavanja. U njegovoj biologiji visokokalorična hrana predstavlja brz izvor energije i kratkotrajno olakšanje. Sistem nagrade oslobađa dopamin, stres privremeno popušta i mozak pamti da je hrana donela utehu. Sledeći put će još lakše aktivirati isti obrazac.
Zbog toga se mnogi ljudi iznova vraćaju starim navikama, iako iskreno žele da ih promene.
Ali slon nije neprijatelj. On se ne može pobediti silom, ali se može dresirati.
Zašto biram disciplinu, a ne volju
Često čujem:
„Doktorka, nemam dovoljno volje.“
A ja im kažem:
„I ne treba Vam.“
Volja je važna, ali je prolazna. Troši se svakim stresom, svakom neprospavanom noći i svakom teškom odlukom.
Ako zdrav način života zavisi samo od volje, jednog dana ćemo je jednostavno potrošiti.
Zato više verujem u disciplinu.
Ali ne u disciplinu koja kažnjava.
Verujem u male rituale koji se ponavljaju toliko često da postanu deo nas.
Zdravlje se ne gradi velikim odlukama koje donosimo jednom godišnje.
Gradi se malim izborima koje pravimo svakoga dana.
Jednim domaćim obrokom.
Jednom šetnjom.
Deset minuta vežbanja.
Jednim ranijim odlaskom na spavanje.
Jednim svesnim udahom kada život postane previše brz.
I znate šta?
Ne očekujte od sebe da budete savršeni.
Dogodiće se da preskočite trening.
Da pojedete nešto što inače ne biste.
Da nekoliko dana ne živte onako kako ste planirali.
Ali zbog toga ne treba da odustajete.
To je kao kada na dugom putovanju stanete da sipate gorivo ili popijete kafu.
Ne okrećete automobil i ne vraćate se kući.
Nastavljate put.
Tako gledam i na zdravlje.
Nije važno da nikada ne skrenemo.
Važno je da se uvek vratimo na put kojim želimo da idemo.
Verujem da upravo tako nastaju trajne promene.
Ne kroz prisilu.
Ne kroz osećaj krivice.
Već kroz zadovoljstvo, razumevanje i svakodnevni izbor da još jednom izaberemo sebe.
Tek kada jahač i slon počnu da sarađuju, promena prestaje da bude svakodnevna borba i postaje novi način života.